Ljudi mi se često javljaju za psihološko savjetovanje s vidnim osjećajem neugode i rečenicom nismo to mogli riješiti sami, sve smo već probali . Ili recimo postavljaju pitanja kako naučiti dijete od dvije, tri godine da bude samostalno. Malo me straši ta usmjerenost prema samostalnosti i ideja da je samo po sebi razumljivo da sami rješavamo sve probleme koje imamo, a tek kad “voda dođe do grla” pitamo i tražimo pomoć bližnjih, okoline, stručnjaka. Kao da je sramotno da ne znamo sve i da nismo u svemu najbolji, neovisni i savršeni.
Zagarantirani neuspjeh
Promišljajući o svim segmentima života, posebice ako smo još i roditelji, ideja da sve radimo sami čini mi se kao zagarantirani put u neuspjeh. Zaista nije moguće da sve segmente života održavamo na zadovoljavajućoj razini u isto vrijeme sami bez ičije pomoći jer nema toliko sati u danu da sve stignemo i jer ne možemo u svemu biti najbolji i za sve znati kako možemo najbolje, najlakše i najbrže napraviti. To očekivanje od sebe samih stavlja toliki pritisak na osobu i dovodi do stanja stresa i pitanje je vremena kada će osoba prestati funkcionirati potpuno, razboljeti se i slično. Pitam se kako je nastala ta ideja da sve moramo moći sami? Od kuda dolazi ta idealna slika osobe koja u realnom svijetu jedino može dovesti do neravnoteže. I pitam se koja je u suštini potreba koju pokušavamo zadovoljiti jer mi se čini da se o sebi samima ne bismo intuitivno brinuli na način koji garantira neuspjeh. Neki od odgovora koji mi se nameću je da je konzumerizam i količina reklama koja nas bombardira sa svih strana malo po malo uspješno stvorila tu neku iluzornu sliku kako bi život trebao izgledati i kakvi bismo mi trebali biti što naravno podrazumijeva kupovinu još dodatnih razno raznih proizvoda i tako u krug. Druga mogućnost koja mi se javlja je da se individualizam toliko duboko uvukao u ljudske pore u našoj kulturi da jedina osoba na koju mislimo da možemo računati smo mi sami.
Čovjek je društveno biće
I to me vodi do jedne od osnovnih ljudskih potreba, one za pripadanjem, bliskošću. Brojna istraživanja pokazuju da samoća i izolacija ili osjećaj usamljenosti dovode do ozbiljnih psiholoških i fizioloških posljedica. Novorođenčetu su potrebni drugi ljudi kako bi preživjelo, ali i kako bi se razvilo u zdravo i uravnoteženo ljudsko biće. Sami sebe spoznajemo jedino kroz odnose s drugim ljudima, a tako razvijamo i sliku o sebi. Drugi ljudi su nam potrebni da bismo živjeli (sjetite se Robinson Crusoe-a i Wilson-a) i da bismo nastavili svoju vrstu. Nismo samodostatni, već smo potrebiti i ranjivi i na neki način ovisni o postojanju drugih. Život na način da nam drugi ne trebaju jer sve možemo i moramo moći sami šalje jednu poruku u svijet koja doprinosi alijenaciji te umanjuje vrijednost drugih kako bi se povećao osjećaj vlastite vrijednosti. Paradoksalno je da su nam potrebni drugi kako bismo uopće procijenili vlastitu vrijednost jer se nemamo s kime usporediti ako nema drugih. Ideja o kontroli koju imamo kad ovisimo samo o sebi je prividna jer i onako nemamo zaista kontrolu nad okolnostima, prirodom, budućnošću.
Pokazujući drugima da nam trebaju, da su nam važni, traženjem pomoći u bilo kojem segmentu našeg života, pokazujemo da smo ranjivi. To nije znak slabosti, već činjenica koju se možemo truditi sakriti. Ali u nekom trenutku će ona izaći na vidjelo jer nećemo moći apsolutno sve sami. Umjesto toga, kad tražimo pomoć, povećavamo vjerojatnost da ćemo i dobiti ono što nam je potrebno jer kad smo ranjivi i iskreni, pokazujemo drugima da su nam važni i potrebni te u njima potičemo da dođu u kontakt sa svojom ranjivošću jer nam primjerice žele dati to što nam treba i nisu sigurni kako.
Roditeljima je potrebna pomoć kad imaju djecu, ne mogu sve sami. Djeci je potrebna pomoć, ne mogu sve sama. Vašem šefu je potrebna pomoć, ne može sav posao obaviti sam. I ono što je meni najljepše u svemu tome, niti ne trebamo sve raditi i moći sami.
Autorica: Sunčana Rokvić, magistra psihologije