Rodila sam divnu djevojčicu pred 5 mjeseci i planiram se za mjesec dana vratiti na posao koji izuzetno volim. Radim u dobroj firmi na menadžerskoj poziciji i vodim dvadesetak ljudi u timovima. Sebe doživljavam kao timskog igrača, predanu poslu, prije poroda radila sam i po 10 sati dnevno. Iako se zaista želim vratiti na posao i ne mogu si zamisliti da dam otkaz i posvetim cijelu sebe svojoj djevojčici od 0 do 24, jako me strah kako ću balansirati posao i majčinstvo i kako ću uspijevati u jutro otići od svoje princeze bez suza u očima. Puno sam čitala o grižnji savjesti, osjećaju krivnje i već sada na samu pomisao da ju ostavim na čuvanju kod svojih roditelja s kojima ima jako dobar odnos me hvata jeza. Znam da neću sigurno raditi 10 sati dnevno, organizirala sam da radim za početak 6 sati i iskoristim 2 sata pauze za dojenje, ali uz svu tu organizaciju, osjećam se prestravljeno i izgubljeno.
Jedna zbrčkana mama, 36 godina
Ideja da je moguće balansirati životne uloge na način da svakoj posvećujemo podjednak dio vremena ili točan postotak vremena ovisno o tome koliko su nam važne i da se pri tome osjećamo zadovoljno cijelo vrijeme nije moguća. Tokom života imamo brojne uloge. S nekima od njih smo se rodili, kao što je sin/kćer, brat/sestra, a neke smo si sami izabrali kao što je suprug/supruga, majka/otac, vrsta posla koji radimo i slično. Na pitanje tko sam sve ja dajemo vrlo opsežan odgovor, posebice ako ima mnogo toga čime se u životu bavimo, mnogo toga nas zanima. Nikako ne možemo biti samo majka ili samo zaposlena žena ili samo supruga, prijateljica, … Uloge se isprepleću i dodatno nam kompliciraju život i uzimaju vrijeme u danu kojega je i onako premalo. Važno je za početak odrediti prioritete i vlastite potrebe. Ponekad se potrebe međusobno poništavaju, odnosno nije ih moguće zadovoljiti u isto vrijeme. To nam stvara osjećaj nelagode i nezadovoljstva, posebice ako pokušavamo u isto vrijeme zadovoljiti potrebe koje se međusobno poništavaju. I onda kad smo na poslu, želimo biti doma s djetetom i nismo zadovoljni. Kad smo s djetetom, shvaćamo da nam to nije dovoljno ili da nam je previše i da želimo i druge vrste izazova u životu, razgovarati s odraslim ljudima i o nama važnim stvarima i opet nismo zadovoljni. Ono što možemo je ići korak po korak, potrebu po potrebu, biti s mislima u trenutku u kojemu smo i fizički prisutni te biti svjesni da to nije uvijek lako i da nećemo uvijek biti zadovoljni.
Konkretno rečeno, za početak uživajte još ovih mjesec dana sa svojom djevojčicom i pripremajte ju na vaš odlazak na posao. Objasnite joj gdje ćete biti, što ćete raditi – u dobi u kojoj ona sada je neće vas razumjeti, no gradit ćete odnos. Možete joj napraviti fotografije sebe i svoje radne okoline da zna gdje ste i da jednom kad ju odvedete na posao to za nju već bude poznato mjesto. Također, pripremite sebe na povratak na posao. Neće biti isto kao prije jer ste se vi promijenili, a ne samo jer niste bili prisutni šest ili više mjeseci. Što se događalo dok vas nije bilo ćete lakše pohvatati, nego prihvatiti da su vama sada prioriteti drugačiji, da ste izmjenjeni kao osoba, da imate neke emocije koje prije niste imali. Stvorite si mjesto i na poslu na kojem ćete moći „disati“ i biti sa svojim osjećajem krivnje, preispitivanja, osjećaja rastrganosti između posla i privatnog života bilo da se radi o osobi s kojom možete podijeliti to što vam se događa i/ili konkretnom mjestu za opuštanje. Ti osjećaji će doći i bit će vaša realnost ponekad. U drugim trenutcima koji su zaista lijepi bitno je da sebi dozvolite da uživate u tome da vam je lijepo, da radite ono što volite, da uživate u vremenu kad ste sa svojom djevojčicom, da uživate u svojoj samoći i u svim drugim situacijama koje vas čine sretnom i zadovoljnom. Uz današnju tehnologiju moguće je „ponijeti“ sa sobom sve što vam je važno i javiti se, poslati poljubac putem nekog video chata. I sasvim je u redu da u nekoj svojoj panici da nećete biti dobra majka nazovete svoje roditelje s idejom da kažu vašoj princezi da ju volite najviše na svijetu.
Najveću zbrku najčešće nose prevelika očekivanja koja imamo od sebe samih. Savršenih roditelja nema, ne postoje. A kao mama koja ima više životnih uloga bit ćete primjer svojoj djevojčici. Djeca uče po modelu, nemojmo to zaboraviti. Meni se postavlja pitanje od kuda dolazi sva ta krivnja i osjećaj grižnje savjesti, strah od nesupjeha i ima li to veze s očekivanjima koje današnje društvo nameće majkama i ženama? Čega se vi to točno bojite? Iz iskustva znam da se traume kod djece ne događaju jer roditelji nisu bili dovoljno kod kuće. Događaju se jer nisu dijete vidjeli onakvim kakvo ono je i nisu bili emocionalno dostupni, odnosno pokazivali iskren interes za dijete, odnos s djetetom i želju da s njime dijele svoje druge uloge i životne izbore. Pomaže kad sami sebi dozvolite da budete to tko jeste, sa suzama u očima na jutarnjem rastanku, s priznanjem da se i vama ne ide na posao svaki dan i da vam vaša djevojčica neopisivo nedostaje, ali i da vam nekada ide na živce, da volite svoj posao i da volite što možete pobjeći od kuće jer vam je ponekad previše to što se tamo događa. To ne znači da ste loša majka, nego da ste ljudsko biće.
Odgovorila: Sunčana Rokvić, magistra psihologije
Foto: www.tamaramccleary.com