Emocije su dio reakcije organizma, dio našeg doživljaja svijeta. Izrazi lica koje imamo prilikom doživljavanja raznih emocija univerzalni su, jednaki kod svih ljudi na svijetu. Djeca od najranije dobi primjećuju izraze lica koji ukazuju na emocionalna stanja i usklađuju se sa svojim roditeljima i okolinom. UČE kako se koja emocija zove, UČE kako odrasli doživljavaju koju emociju i UČE „ton“ emocije, odnosno koliko je neka emocija prihvaćena od strane okoline. Naglašavam riječ uče jer je vrlo važno znati da su odrasli ti koji emocijama daju „ton“ i prihvaćaju ih ili ih ne prihvaćaju. Sve su emocije jednako vrijedne, jednako važne, prirode i imaju svoju jedinstvenu vrlo važnu svrhu. Ne postoje pozitivne i negativne, dobre i loše, one kojima trebamo težiti i one koje trebamo izbjegavati. Ne znam točno kako se to dogodilo, no nekako smo kao društvo putem malo pobrkali stvari i zaključili da je jedino radost na cijeni. No, to zapravo nije tako. Djeca su često tužna i ljuta, u strahu, razočarana i vrlo brzo se opet smiju, vesele. Njihove emocije su toliko brze i promjenjive i povezane s najmanjim mogućim sitnicama i razlozima. I to tako i treba biti. Odrasli često kažu da djeca nemaju razloga osjećati se tužno, ljuto, ustrašeno i slično. Ali emocije su reakcija i dio našeg doživljaja okoline. Nema tu „velikih razloga“ i „argumenata“ zašto se osjećamo na neki način, jednostavno tako doživljavamo situaciju u kojoj se nalazimo, tako tumačimo ono što se događa i tako naše tijelo/biće reagira.
U ranoj dobi djeca lakše prepoznaju i razumiju tuđe emocije nego svoje, posebice jer se emocije manifestiraju u obliku tjelesnih senzacija, podražaja u određenim dijelovima tijela i oni nisu sasvim sigurni što se to događa. Važno je s njima pričati o emocijama, odnosno imenovati ih i povezivati s tjelesnim senzacijama koje osjećaju. Važno je prepoznati emociju kod djece i uvažiti ju jer je ona tu i ne treba joj valjani razlog i argument da bi imala pravo postojati.
Meni se kao vrijedan alat u razgovoru s djecom pokazala knjiga Emociometar inspektora Kroka, autorice Susanne Isern u izdanju Planetopija. Na djeci zanimljiv i duhovit način približen je „svijet emocija“ te postoji emociometar koji mjeri intenzitet emocije te cijeli niz ideja kako kad prepoznamo i izmjerimo emociju, izabiremo kako se ponašati i komunicirati svoje emocije drugima. Inspektor Krok promatra druge i prema njihovim izrazima lica i gestama, ponašanjima, prepoznaje koje emocije oni osjećaju te time ukazuje da emocije komuniciramo prvenstveno neverbalno, a onda kasnije po potrebi i verbalno. Djeca su izvrsna u prepoznavanju emocija kod drugih ljudi, to im je kao neki „senzor“ za prikupljanje informacija kako bi se mogla uskladiti s okolinom. Rekla bih da je to urođeni mehanizam koji nam pomaže da kao bića preživimo, posebice u ranoj dobi kad smo jako ovisni o svojoj okolini i vrlo nemoćni u tome da se sami skrbimo o sebi.
I onda nekako u odrasloj dobi često izgubimo kontakt sa svojim tijelom, emocijama i „senzorom“ za prikupljanjem informacija o okolini koja nas okružuje. I nekako živimo s idejom da su neke emocije ok i neke nisu ok. I ja se onda opet vratim i u radu s odraslima na Emociometar inspektora Kroka i prisjetimo se zajedno što su to emocije, kako nastaju, koja im je svrha i kako ih prepoznati, uvažiti i dati im „pravo“ da budu kakve god da jesu. Jer to je pravo koje one imaju, a mi smo im ga putem kroz život pokušali oduzeti.
Sunčana Rokvić
magistra psihologije i mama dva malca