PRVI DIO – Neuroznanost i psihoterapija
Ovo je prvi u nizu od nekoliko osobnih osvrta na predavanja koja su održana na konferenciji Povezivanje psihoterapijske prakse i istraživanja održanoj u Beču u veljači 2016. Na konferenciji je sudjelovalo preko 100 psihoterapeuta praktičara i istraživača iz 43 zemlje. Želja mi je predstaviti sadržaj i ponuditi svoj osobni osvrt na meni najzanimljivija predavanja. Kako bih izbjegla potrebu za neprekidnim označavanjem koje misli su moje, a koje pripadaju predavaču osvrti su podijeljeni u dva dijela, prvi dio daje samo prikaz predavanja, a zadnje poglavlje sadrži moj osvrt na cjelokupno predavanje. Prvo predavanje na koje ću se osvrnuti je predavanje prof. Bauera „Na koji način socijalna neuroznanost doprinosi razumijevanju psihe“. Iako to po naslovu, na prvi pogled, ne bismo mogli zaključiti, po mom mišljenju on vrlo jasno govori o važnosti kontakta, rezonancije i odnosa koji su u središtu geštaltističkog psihoterapijskog rada. Riječima profesora Bauera: naša povezanost s drugima nije nimalo trivijalna…
Sažetak
Profesor Bauer naglasio je kako socijalna neuroznanost doprinosi razumijevanju psihe svojim pokušajima pronalaska odgovora na nekolicinu važnih pitanja: Koji je neurobiološki sustav u našem mozgu odgovoran za našu sposobnost percipiranja i razumijevanja osjećaja i misli drugih ljudskih bića?, Kakve učinke imaju pozitivna ili negativna socijalna iskustva na nas i naš mozak? Na koji to način dojenčad koja ne posjeduje nikakav pojam o sebi, niti zamisao o tome što je to drugo ljudsko biće, uspostavlja kontakt s prvom osobom prema kojoj razvijaju privrženost? Također, pri kraju naših života kad naše kognitivne funkcije propadaju, što nam to omogućuje da ostanemo povezani s drugim ljudskim bićima? Profesor Bauer u svom je gotovo dvosatnom predavanju dao pregled triju neurobioloških sustava u mozgu koji su međusobno povezani i igraju ključnu ulogu u oblikovanju načina na koji vidimo sebe i druge te kako se povezujemo s ljudima oko sebe. To su sustav zrcalnih neurona pomoću kojeg oblikujemo svoju predverbalnu ahetipsku sliku o sebi i drugima, ventromedijaln i prefrontalni korteks koji je povezan sa stvaranjem naše unutrašnje kognitivne slike o sebi te motivacijski sustav ili sustav nagrađivanja koji je izravno povezan s našom potrebom za povezanošću s drugim ljudima, životnom vitalnošću i osjećajem dobrobiti. Ti su sustavi usko povezani i s psihoterapijskim radom, a po mom mišljenju način na koji ih je prikazao prof. Bauer, zapravo, potvrđuje značajne teorijske postavke geštalt psihoterapije.
Sustav rezonancije i zrcalni neuroni
Ljudska bića posjeduju neurološki sustav rezonancije koji nam omogućuje povezivanje s drugima čak i kad nam kognitivne funkcije višeg reda nisu dostupne. Biološki temelj tog sustava je sustav zrcalnih neurona koji je rasprostranjen u raznim područjima našeg mozga. Tijekom ranog razvoja u prvih nekoliko mjeseci života dijete razvija unutrašnju arhetipsku sliku o sebi kroz zbroj brojnih dijadskih ili bilateralnih interakcija (rezonancija) s osobom kojoj su privrženi. Osoba kojoj je dijete privrženo oponaša zrcalno djetetove pokrete i grimase koji su uglavnom nesvjesni. Istovremeno, kao posljedica tih istih dijadskih interakcija oblikuje se i arhetipska slika drugog – značajnog drugog. Te arhetipske slike koje se oblikuju u ovoj ranoj fazi razvoja duboko su usađene u somatsku (tjelesnu) domenu, a čitav sustav zrcalnih neurona duboko je ukorijenjen u tijelu i za njega nisu potrebne složene kognitivne funkcije. To je svojevrsno tjelesno utjelovljenje socijalnih interakcija.
Zrcalne interakcije javljaju se u mozgu ne samo u područjima za planiranje i djelovanje već i u limbičkom sustavu koji je povezan s emocijama. Stoga je ta zrcalna povratna informacija (mirrorfeedback) više od slanja poruke djetetu da ono postoji. Dijete ne dobiva samo poruku da je primijećeno, već i kako ga se vidi, rezonantna povratna informacija uvijek sadrži i afektivni element te šalje poruku je li pojedinac dobrodošao ili je smetnja. Ta se afektivna primjesa tijekom razvoja prenosi u kognitivnu sliku o sebi, na primjer: Ja sam simpatično ljudsko biće koje je dobrodošlo u ovom svijetu ili gdjegod se pojavim i budem primijećen/a drugi ljudi se osjete ojađenima ili iritiranima.
Često čujemo kako se komunikacija koja potječe iz kognitivne (umne) domene može preseliti u somatsku (tjelesnu) domenu. No, prava je istina upravo suprotna, istinska interpersonalna komunikacija koja nastaje na početku našeg života započinje isključivo kao komunikacija između dvaju tijela sposobnih za rezonanciju. Čim dijete nauči govoriti taj se zrcalni sustav može pokrenuti i izgovorenom riječi, a ne samo govorom tijela.
Profesor Bauer naglasio je vezu između sustava zrcalnih neurona i sposobnosti psihoterapeuta da se intuitivno poveže sa svojim klijentom. Prema Baueru, zrcalni neuroni relevantni su za psihoterapiju jer nam omogućavaju intuitivno razumijevanje što drugi rade, osjećaj o tome što drugi osjećaju. Profesor Bauer se upitao i što je s pacijentima koji nemaju mogućnost govoriti o svojim osjećajima, bilo zbog nemogućnosti govora ili zbog potiskivanja određenih sadržaja? Kako će terapeut prepoznati da se pacijent nalazi u situaciji da nosi određeni sadržaj o kojem ne može govoriti? Njegov odgovor na to pitanje je: upravo zbog postojanja predverbalne rezonance koja se javlja u terapeutu. Na temelju diskretnih znakova upućenih od strane klijenta terapeut će moći naslutiti što se događa. Zrcalna rezonanca je i dio onoga što nazivamo terapijskim kontratransferom. Ključni su dio terapije i rezonancije koje prema pacijentu idu od strane terapeuta, one su djelomice verbalne, a dijelom neverbalne to znači da nije važno samo što terapeut govori, već i način na koji to poručuje, kako verbalno tako i neverbalno.
Ventro medijalni prefrontalni korteks i kognitivna slika o sebi
Za stvaranje kognitivne slike o sebi koja se može iskazivati i komunicirati i na kojoj se temelji interpersonalna komunikacija potrebna je integracija velikog broja zrcalnih rezonancija. U razvoju čovjeka to se ne može početi događati prije druge godine života kada se razvijaju neuronske veze koje omogućuju razvoj jezika i sposobnost simboličkog mišljenja.
Dio mozga s neuronima koji su povezani s nastankom naše kognitivne slike o sebi nalazi se u medijalnom dijelu prednjeg čeonog režnja (ventromedijaln i prefrontalni korteks). Neuroznanstvenici su identificirali taj dio mozga pomoću ispitivanja koje su proveli praćenjem aktivnosti mozga snimljenog magnetskom rezonancom (MR). Aktivnosti u tom dijelu mozga zabilježili su kad su ispitanicima izgovarani pridjevi za koje su oni smatrali da se odnose na njih (npr. šaljiv, lako plane, nespretan, zgodan), isti dio mozga aktivirao se i pri spomenu bliskih osoba. Zanimljivo je da se neuronska mreža koja kodira kognitivnu unutrašnju reprezentaciju naše slike o sebi preklapa s onom koja kodira našu unutrašnju sliku o drugim ljudima koje smatramo sličnima sebi. Osobe iz kultura poput kineske u kojima je obitelj u središtu socijalnog života pokazuju potpuno preklapanje neuronskih mreža koje se aktiviraju pri spomenu na sebe i onih koje se aktiviraju pri spomenu majke. Prema prof. Baueru uzrok je tome dijadsko zrcaljenje što jasno ukazuje na međusobnu povezanost ovih dvaju sustava u mozgu.
Sustav zrcalnih neurona i sustav koji je povezan s nastankom kognitivne unutrašnje slike o sebi ljudima omogućavaju razumijevanje unutrašnjeg svijeta drugih, posebice njihovih osjećaja, motiva i namjera. Ako rabimo ovu unutrašnju sliku kao svojevrsnu referentnu točku, ona će nam omogućiti da svjesno razmišljamo o tome koji bi mogli biti motivi postupaka drugih ljudi. Taj proces profesor Bauer naziva samoprojekcijom. Bauer tvrdi da psihoterapeuti koriste oba ova sustava kako bi razumjeli svoje pacijente. Zrcalno „čitamo“ govor tijela i paralelno pomoću samoprojekcije pokušavamo stvoriti teoriju o tome što se događa u našim klijentima.
Motivacijski sustav i ljudska čežnja za povezanošću s drugima.
Interpersonalno razumijevanje drugih i sposobnost drugih da razumiju nas ima funkciju koja nadilazi interpersonalnu komunikaciju. Naime, motivacijski sustav u našem mozgu, bez kojeg ne može postojati nikakva žudnja za životom aktivira se kad ljudi iskuse naklonost drugih i njihovo poštovanje. Naša vitalnost i razina aktivacije izravno ovise o aktivaciji tog sustava koji se nalazi u središnjem dijelu mozga. Bez aktivnog motivacijskog sustava nema vitalnosti. Ovaj sustav poznat je i kao sustav nagrađivanja. Istraživanja su pokazala da je za aktivaciju tog sustava dovoljno samo da preko puta nas stoji prijateljski nastrojena osoba koja nam se smiješi i gleda nas u oči. Ako ljudi ostanu bez te minimalne doze naklonosti, njihov motivacijski sustav potpuno prestaje s radom što rezultira potpunim gubitkom vitalnosti.
Ljudska čežnja za socijalnom privrženošću može posjedovati i silinu poremećaja ovisnosti. Društvena isključenost i izolacija imat će za posljedicu pad razine aktivacije motivacijskog sustava i subjektivnog osjećaja dobrobiti.Ljudi će tako u nedostatku civiliziranog načina ispunjenja te potrebe biti sposobni priključiti se čak i kriminalnim skupinama kako bi stekli osjećaj pripadnosti, naklonosti, prihvaćenosti i poštovanja. Bauer tvrdi da zbog povezanosti ova dva sustava možemo reći kako nam je osjećaj povezanost s drugima potreban ne samo kako bismo međusobno komunicirali, već i da bismo preživjeli.Istraživanje provedeno na Harvardskom Sveučilištu pokazalo je da ako se ljudima omogući da izraze svoje misli i osjećaje pred nekim tko ih pozorno sluša, to ne samo da pobuđuje neuronske mreže u prednjem režnju mozga putem kojih se uspostavlja veza s unutrašnjom slikom o vlastitoj osobnosti, već izaziva i snažnu reakciju motivacijskog sustava. A isti se taj sustav aktivira i kad se ljudima omogući da govore o mislima i osjećajima drugih ljudi.
Zaključno, profesor Bauer je stavio naglasak na važnost kvalitetnih predškolskih ustanova, ali i načina rada u školama koji omogućuje motiviranost učenika davanjem prilike da izraze svoje misli i osjećaje. Osim toga, Bauer je naglasio koliko je važno da terapeut vodi računa o postojanju zrcalne rezonancije u odnosu između terapeuta i klijenta koja ide u oba smjera. Tu je stavio naglasak na potrebu da terapeut u komunikaciji s klijentom vodi računa da kod klijenta stvori osjećaj prihvaćenosti, poštovanja i uvažavanja.
Osobni osvrt
Po mom mišljenju nalazi „tvrde znanosti“ na način na koji ih je predstavio prof. Bauer koreliraju s teorijskim osnovama geštaltističkog (GT) psihoterapijskog pristupa. Glavne teorijske postavke geštalt terapije su sljedeće: svi odnosi proizlaze iz kontakta; svaka osoba postoji jedino kroz odvajanje sebe od drugih i kroz povezivanje sa drugim; neravnoteža nastaje zbog poremećaja na granici kontakta koji djeluju kao otpori kreativnoj prilagodbi i organizmičkoj samoregulaciji. Tri sustava u mozgu i njihove funkcije koje je predstavio prof. Bauer mogu se jasno povezati s tim osnovnim postavkama.
Dio GT teorije koji naglašava važnost ravnopravnog „Ja- Ti“ odnosa, svjesnosti i procesa te onoga što se događa sada i ovdje, kao i rad s tijelom te eksperimenti u kojima je naglasak na iskustvu, po mom mišljenju omogućavaju pristup sustavu zrcalnih neurona i kontakt s predverbalnim arhetipskim slikama o sebi i drugima. Te slike ne moraju biti potpuno istovjetne kognitivnoj slici o sebi i drugima koje će klijent moći verbalizirati i donijeti u razgovor. Stavljanjem naglaska isključivo na kognitivno, zapravo zanemarujemo i ignoriramo temelj iz kojeg se ono razvilo što nam značajno smanjuje mogućnost da poradimo na nepodudarnostima koje po mom mišljenju mogu postojati između ta dva sustava. Čini mi se da je upravo proces „prevođenja“ arhetipskih slika o sebi i drugima u kognitivnu sliku o sebi svojevrsno kreativno polje u kojem se, između ostalog, razvijaju i poremećaji na granici kontakta. Sužavanjem terapijskog procesa na samo jedan dio tog kreativnog polja sami sebi oduzimamo važan prostor za rad.