Javljam vam se jer više ne znam što ću sa sobom. Prije malo manje od godinu dana umrla mi je kćer u nesreći i tada je za mene svijet stao. Da ne ulazim u detalje događaja, krivila sam supruga, sebe, Boga i bila ljuta, tužna, tupa. I još uvijek sam tupa, nemam nikakvih emocija, samo razmišljam o svojoj djevojčici, što bismo sada radile i čemu bi se smijale. Ne mogu vam opisati tu bol koja nikako da postane barem malo manja. Ne radim, samo sam kod kuće ili na groblju. Družim se s prijateljicama i suprugom, ali samo zato što mi stalno govore da nešto nije u redu sa mnom, da se osamljujem i da ću tako poludjeti, završiti na lijekovima. Hoće li ta bol ikada popustiti? Bojim se da imaju pravo, da ću zaista poludjeti. Pomozite, ako se meni uopće više pomoći može.
Jedna mama, 39 godina
Smrt djeteta je traumatsko iskustvo koje mijenja čovjeka i njegov način funkcioniranja na vrlo dramatičan način. U takvim situacijama često je točno pretpostaviti da se stvari više nikada neće vratiti na staro, da će roditelj do kraja života imati osjećaj neke praznine i boli zbog gubitka djeteta. Većina roditelja s kojima sam razgovarala navode da im život gubi smisao, da preispituju svoje odluke i ponašanja, odluke i ponašanja partnera, svoja uvjerenja, stavove, cijeli sustav vrijednosti koji su prethodno imali. Ovo što opisujete u svom pitanju normalne su emocije, misli i ponašanja osobe koja je u procesu tugovanja zbog gubitka bliske osobe. Često osobe koje su doživjele ovako veliki gubitak mnogo razgovaraju s pokojnim djetetom, u svim situacijama vide i zamišljaju dijete i slično. To nisu pokazatelji da je osoba „poludjela“, već normalne reakcije. Takvo stanje može potrajati i do dvije godine kad se radi o zaista teškom gubitku, posebice gubitku djeteta. Tugovanje nitko ne bi trebao prolaziti sam, a stručna podrška psihologa ili psihoterapeuta može pomoći kao oblik normaliziranja cijelog procesa i razumijevanja što se s tugujućom osobom događa.
Tugovanje se odvija u fazama koje su individualne za svaku osobu po intenzitetu i dužini trajanja, ali i po samom obliku, ne prolaze svi ljudi iste faze tugovanja na isti način. Početnu fazu prati šok i nevjerica, nijekanje gubitka te osjećaj otupjelosti. Sljedeća faza više je usmjerena na osjećaj čežnje i boli zbog gubitka te osjećaj ljutnje zbog svega što se dogodilo i načina na koji se dogodilo. Zatim slijedi faza očaja i povlačenja od drugih ljudi i na kraju kao završna faza slijedi postupni oporavak koji uključuje bolje sveopće funkcioniranje, prihvaćanje gubitka i smanjenje intenziteta i broja reakcija na gubitak. U tom procesu jedan od „zadataka“ je pronaći novi način na koji osoba može funkcionirati i pronaći novi i drugačiji smisao u životu.
Budući da ste se Vi uspjeli prisiliti na povremena druženja što je veliki korak na Vašem putu do oporavka, podržala bih Vas da pokušate pronaći neku aktivnost koju možete ubaciti u svoju dnevnu rutinu, a koja Vas inače opušta, smiruje, zaokuplja. Ideja je da će Vam postupno skretanje misli na manje teške sadržaje omogućiti da se fizički i psihički lakše nosite s gubitkom i da se smanji taj osjećaj da ćete „poludjeti“. Također, možete se organizirati na način da imate neko radno vrijeme u danu, možda samo par sati kad obavljate neke kućne ili druge zadatke ili početi tražiti posao ako se osjećate spremni za takav korak. Neke rutinske i „obavezne“ aktivnosti u danu pomažu u nošenju s gubitkom jer nam je pažnja usmjerena na aktivnosti kojima se bavimo – preteško je stalno dugi period vremena biti u kontaktu s emocijama i mislima izazvanima gubitkom. Zato se i u početnoj fazi nošenja s gubitkom javlja nevjerica i poricanje jer je tako organizmu lakše podnjeti tu razinu stresa i boli.
Često mi roditelji koji su izgubili dijete govore da sami sebi ne dozvoljavaju smijeh i osjećaj zadovoljstva jer to na neki način umanjuje važnost koju je voljena osoba imala u njihovom životu. Sasvim je u redu i veseliti se i nasmijati dok smo u fazi tugovanja, jedno ne isključuje drugo. Osjećaj krivnje koči prirodan proces prolaska kroz doživljenu traumu te je važno razgovarati o toj krivnji i pokušati pronaći drugačije razumijevanje cijele situacije, pokušati oprostiti sebi i drugima i slično. U procesu tugovanja zbog gubitka bliske osobe izrazito je važno imati pomoć stručne osobe s kojom možemo razgovarati i reći joj stvari koje možda ne možemo reći partneru, obitelji i prijateljima. Bližnji žele pomoći, no često nemaju kapacitet jer su i oni preživjeli gubitak ili često ne znaju kako pa govore brojne stvari koje ne pomažu, iako u najboljoj namjeri.
Potreba za samoćom sastavni je dio normalnog procesa tugovanja te je često vrijeme kad je osoba sama jedino vrijeme kada se može ponašati i biti onakva kakva trenutno zaista je bez osjećaja krivnje da opterećuje druge ili zabrinutosti što će drugi reći ili misliti, hoće li ispuniti njihova očekivanja. Također, ponekad je zagrljaj najbolja pomoć koju možemo dobiti od drugih i ja bih Vas podržala da tražite od drugih ono što Vam je potrebno i što Vam pomaže. Tražiti pomoć nije znak slabosti, već brige o sebi i spoznaje da podrška drugih zaista pomaže i čini tugovanje barem malo lakše podnošljivim.
Odgovorila: Sunčana Rokvić, magistra psihologije